Siječanj 2025.
Zašto to ne bi bilo nešto što radiš samo za sebe, da obilježiš i zabilježiš tu promjenu, kao poklon od Ane Ani?
- nježno mi je glasom starije mudrije sestre to sugerirala moja mentorica.
Da, vidiš, imaš pravo, to sam si bila željela kad sam postigla cilj, a onda sam na to zaboravila. Malo si još razmislim, ali mislim da to trebam napraviti. Spremna sam i uklapa se u moju viziju za ovu godinu.
- odgovorila sam, znajući duboko u sebi da je moj konačan odgovor jedno veliko DA, jer kad god sebe mogu zamisliti i vidjeti vrlo jasno da radim to nešto što mi je skroz novo, iako me malo plaši, znam da je moj odgovor iznutra jednoglasno DA.
Potvrdila sam sudjelovanje u projektu Neuništive nekoliko minuta kasnije.
Veljača 2025.
Ta je nedjelja bila nešto sasvim drugačije od bilo koje nedjelje u mom životu.
S obzirom na to da je bio sam početak mjeseca, odlučila sam iskoristit tu svježinu i umjesto dosadne korpo kombinacije traperice-košulja-balerinke-torba-kaput, skinuti etiketu s haljine koju sam planirala nositi tek kasnije na jednom eventu i odlučila da je danas pravi dan da prizovem zaboravljenu ženstvenost i eleganciju.
Na adresi u Gundulićevoj osjećala sam se kao na ulasku u Narniju – dočekala me prekrasna žena širokog osmijeha i one iskreno dobre energije, svidjela mi se od prve i pozvala me da uđem.
Predstavila se kao vlasnica Grandiose, prostora u kojem smo imale dogovoreno snimanje. A prostor je zaista bio grandiozan, kao sve ostale žene koje sam tamo zatekla. Vizažistice iz Jane Iredale su predano pripremale cure, Ivana je slagala stilske kombinacije dok je Ana okidala probne fotke, a odnekud se pojavila Anđelka sa širokim osmijehom noseći divan pjenušac.
Njen projekt Dan neuništivih žena je taj vikend iz ideje prešao u fazu realizacije, a ja sam među prvima imala priliku gledati kako se svaka od tih divnih žena, korak po korak, pred kamerom pretvara u moćnu, neuništivu ratnicu, koja se osjeća dobro u svom tijelu, ownajući svoju snagu temeljenu na svojoj ranjivosti.
Znala sam da sam dobro odlučila, ali sada sam bila iskreno zahvalna samoj sebi što sam mogla čuti (i prepoznati) svoj glas koji je mjesec prije rekao jedno jasno DA.
3. Travnja 2024.
Danas je bio dan kojeg smo davno prije zabetonirale u kalendaru.
Uzbuđenje je raslo iz tjedna u tjedan, a kulminiralo na izložbi u Oris kući arhitekture gdje su uzvanici s nas 10 neuništivih, proslavili naše priče.
Iako je projekt Neuništive priča o tijelu, prvenstveno je to priča o stilu – o stilu razmišljanja, o stilu vjere u sebe, u stilu nošenja s teškoćama i o stilu vođenja sebe kroz njih.
I iako sam tada, na izložbi, vidjela sebe iz jedne sasvim nove, druge perspektive, dan kad sam postala neuništiva nije bio ni jedan dan u 2025.
Ta je priča počela puno prije.
Dan kad sam postala Neuništiva, dan je kada sam ODLUČILA da je DOSTA.
Dan kada sam gledajući u nalaze sistematskog odlučila da neću bježati.
Dan kada mi je dragi pomogao da stanem na vagu i pogledam broj kojeg sam se strašila.
Dan* kada sam prihvatila da težim 95,4 kile, samo 4,6 od 100.
A to mi je uvijek bila granica koju nikad nisam htjela prijeći.
(*Taj je dan, zanimljivo isto bio treći u mjesecu, kao i treći travnja, jučerašnji Dan neuništivih žena. No taj je treći bio pred 6 godina. Točnije, 3.11.2019.)
Tek se poslije dogodio prestanak pušenja i sve ove promjene koje vidiš kod mene danas, misleći da sam oduvijek to ja.
Ne.
Ta koju vidiš danas sam ona ja koja je samu sebe izgradila.
Korak po korak,
dan po dan.
Stalno iznova.
Dan kada sam postala Neuništiva je bio dan kada sam sjela i prihvatila istinu koja mi se ne sviđa.
A onda odlučila da je vrijeme za promjenu.
Svaki napredak kreće kada si spremna vidjeti, čuti, a onda i prihvatiti istinu.
Tako se postaje neuništiva.
